Water-lily

nedjelja je, pola 12... lezim na krevetu i razgovaram sa svojim dragim koji se potrudio probuditi malo ranije da mi moze danas doci. naime radio je nocas cijelu noc i znam da mu je san potreban, no ja sam mu vaznija pa se probudio :) onako pospan izlezava se na krevetu i razgovara sa svojom dragom uzivajuci u protezanju i istezanju. razgovaramo o svemu, od toga kako mu je bilo na poslu do toga kako ja mogu tri dana za redom provesti u krevetu, naravno preko ljeta kad nemam nikakvih obaveza :)

jedna od tema koja se pojavila na repertoaru je i sto cu ja raditi. on ce si jos malo odspavati, a onda skuhati kavicu i ici se polako spremati, a ja cu ici oprati kosu i onda nesto doruckovati pa se spremiti i malo uciti dok on ne dođe. na ovo "uciti" moj dragi se samo slatko nasmijao jer u ovih dva mjeseca koliko smo skupa uspio me dovoljno dobro upoznati da bi znao da od mog ucenja nece biti nista :)

"jel jos imas ono pecivo od cetvrtka?" zeza me dragi. naravno da ga imam :) mama mi je dala dva peciva da ih ponesem u zg kad sam isla od kuce, no nisam jos sve uspjela pojesti i jos ovu polovicu koja mi je ostala namjeravala sam danas za dorucak. "sinoc sam ga provjerila, jos je relativno mekano pa cu ga pojesti, necu ga baciti kad se moze pojesti!" odgovaram svom dragom. naravno da je njemu smijesno moje inzistiranje na necemu takvom kao sto je pojesti staro pecivo kad se moze kupiti novo i svjeze koje je i puno ukusnije, ali ja ne odustajem :)

nakon razgovora s dragim i dogovora da cemo se jos cuti oko 1 i dogovoriti kad ce tocno doci, idem ja doruckovati (dorucak u podne, haha). uzimam pecivo i gledam ga, prevrcem, ispitujem i nakon 5 min razmisljanja zakljucim da mi se ipak ne jede. nije tvrdo kao kamen, ali vec je poprilicno izgubilo na mekoci, a i cini se dosta suho. pa sam na kraju uzela dvopek. kao da je on meksi :)

bila sam danas na faksu, s kolegicom sjedila u racunalnoj i cekala pocetak seminara. gotovo da bi mi bilo draze da danas nisam ni dosla na faks jer ono sto mi je kolegica pokazala je toliko strasno da to rijecima ne mogu opisati. doslovno mi je pozlilo dok sam citala clanak, takvo zgrazanje u zivotu jos nisam osjetila! nisam mislila da bi tako nesto bilo moguce kod zivotinja, a kamoli kod ljudi! prestrasno!

17-mjesečni dječačić, nad kojim su se iživljavali majka, njezin dečko i njihov prijatelj, preminuo je sa slomljenom kralježnicom, devet slomljenih rebara, bez noktiju na prstima ruku i nogu, s razrezanom usnom, otrgnutim uhom, modricama po cijelom tijelu i ranama na glavi

mislim da... ne znam sto da mislim. za ovako nesto nikad nisam cula. ne mogu vjerovati da su ljudi sposobni za tako nesto, pogotovo roditelji! oni koji bi svoj zivot trebali dati za svoje dijete sposobni su tako se izivljavati nad njim, koristiti ga kao vrecu za udaranje, bacati o zid i ciniti mu razne druge gadosti... ma fuj, odvratno! zivot mi se smuci kad o tome razmisljam! strasno za sto su sve ljudi sposobni! ako takve ljude uopce mozemo ljudima nazvati...

ako koga zanima, ovdje moze procitati vise

http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/ubili-17-mjesecnog-djecaka-pa-oslobodzeni-optuzbi.html

http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/neoznaceni-grob-posljednje-je-pocivaliste-izmucenog-djecacica.html

na samim stranicama imate jos linkova

uzas

molit cu veceras za dusu sitnog nevinog bica... ljudskog bica... malu bebu P

Ja ga vidim u mislima svako jutro, tokom dana i svaku vecer kad spremamo djecicu spavati. Ne mogu prestati misliti na njega, a i ne zelim jer mi se cini da bar trebam misliti na njega kad mu vec nisam mogao pomoci. Cuo sam za svasta, ali zbog ovoga me sram da sam ljudsko bice.

Ribica mali, a bar im je pobjegao, pa makar i u smrt.

Njegove divne,velike plave oci ne izlaze mi iz glave...Gledam svog sina i onda se sjetim njega,suze same krenu...strasno...jadni mali andjelak...zbog ovakvih stvari treba podrzati smrtnu kaznu mada je i to malo za te zvijeri,ne znam kako drugacije da ih nazovem...pa i zvijeri se brinu o svojim mladuncadima...a najtuznije od svega je sramna presuda i konacni ishod...ako nista sada je na sigurnom i niko ga vise nikada ne moze povrijediti... neka te cuvaju andjeli prelijepi plavooki djecace...

Za slucaj Baby P. ,cula sam prije mjesec dana,do danasnjeg dana mi ne izlazi iz glave jer i sama imam 17-mjesecnu djevojcicu i kad je pogledam onako krhku i malu,nemogu zamislit da bi je netko mogao jace gurnuti a kamoli sve ono sta je jadni Baby P. prosao...mislim to je prestrasno...osobno nebih mogla izdrzati svo to zlostavljanje,mislim da bih odmah umrla od bolova,a Baby P je to trpio mjesecima....MOZETE LI ZAMISLITI KOLIKA JE TO ZELJA ZA ZIVOTOM BILA????a nitko mu to nije pruzio....mnogo nas je za njim pustilo suzu,ali sta nam vrijedi sada kad je nepravda ucinjena..ostaje nam samo da potpisujemo sve peticije i da se izborimo da ta gamad koja ga je upropastila pati dozivotno i trune u zatvoru,a zaposlenici socijalne sluzbe koja ga je obilazila ostanu na ulici.Zamislite-cak 60 puta posjetili su baby P-ov dom,vodili ga i pedijatru kada je vec imao slomljenu kraljeznicu,a nisu ga htijeli primiti!!ZASTO??cemu taj nemar...ljudi na you tubeu imate par peticija koje potpisuje cijeli svijet ,izborimo se za pravdu!

prije nekog vremena, mislim cak prije 3 godine, ako ne i vise, pricala sam s jednom dobrom prijateljicom. cura je fenomenalna kad je pisanje u pitanju. pisala je blog, imala puno posjeta, komentari su bili dobri, a njoj samoj to je bio uzitak. slusajuci je, odlucila sam i sama zapoceti svoj blog. stavila sam jedan post, pocetni, pozdravni koji je cak dobio i par dobrih komentara, mahom na temu "dobrodosla". potom je uslijedio drugi post u kojem su me neki ljudi malo krivo shvatili pa sam stavila i treci post s pojasnjenjem i onda zakljucila da pisanje ipak nije za mene. dugo mi je trebalo da nesto napisem, nisu to bile mudrosti ne znam kakve, a iskreno receno, nisam ni osjecala potrebu da nesto pisem, da ljudi citaju moje postove niti me je to veselilo. zapravo mi je vise bilo tlaka. trebalo mi je pola sata da napisem par suvislih recenica dok napokon nisam zakljucila da blog ipak nije za mene. meni je bilo dovoljno druzenje s prijateljicama i pricanje s njima. od bloga sam odustala.

sada, dakle nekih tri ako ne i cetiri godine kasnije imam prijatelja koji pise svoj blog. sestra najbolje prijateljice također ima blog. maloprije sam bas bila na njihovim stranicama i sjetila se svog (propalog) pokusaja da i sama tako nesto napisem i odlucila pogledati da li je moj blog jos uvijek postoji. imena sam se jos i sjecala, ali lozinke ne, no pogodila sam i eto me opet ovdje :) doduse ne znam zasto mi pise da sam clan od prosle godine kad ima vec nekoliko godina da sam ga otvorila i nemam pojma zasto mi sve ovo izgleda tako kako mi izgleda, ali u ovom vremenu u kojem me nije bilo stosta se promijenilo pa pretpostavljam da u tome lezi odgovor. ili je netko drugi otvorio blog pod istim ovim imenom, ali mislim da to nije moguce sve dok ja sluzbeno ne zatvorim blog, a to nece biti nikada jer ne znam kako :)

uglavnom, nakon dugo vremena ponovno sam ovdje. ponovno mi je sve ovo novo. ne znam hocu li i dalje pisati ili ce ovo biti moj (ponovno) prvi post, ali i zadnji...

u svakom slucaju, pozdrav svima onima koji ce ovo procitati. mozda se budemo ponovno citali. mozda vec sutra, mozda opet za tri godine :) a mozda nikad... ali vjerujem da cu doci jos koji put :)

laku noc

ejj,ja sam te procitala...a nemoj bas sad opet za tri godine,dodji nam i cesce,blog ti je fora...ajd uzivaj,...mozes me komat na malazaljubljena15...kisach...